Htio sam podijeliti s nekim cijelog dana svoju nervozu i ljutnju koju sam osjećao dok sam čitao literaturu za kolokvij iz Osnova televizije. Htio sam čak i poslati jednu lagano provocirajuću poruku preko maila ili studomata profesorici, ali zašto da to radim, a možda me i krivo shvati, pa mi i zamjeri. Ne bi bilo zgodno ni pametno.

Al, evo zašto sve to. Netko će mi reć da sam zabrijao i da pretjerujem sigurno, sasvim, al baš me briga. Ta ljutnja mi je obilježila dan, pa zašto ne bi pisao o tome. Nije mi jasno, nije nam jasnoooooooo, nije mi jasnoooo.. Televizija je medij koji napreduje najvećom brzinom, odmah iza recimo interneta, a mislim, puno više od radija i novina. Ponajprije mislim u tehničkom, tehnološkom smislu. A većina nas na ovom portalu smo studenti druge godine novinarstva , pa nas se tiče.

Uglavnom da skratim priču. Ono što mene malko smeta jest da je literatura, a mislim na Matkovićevu knjigu, ionako dosadna i pomalo naporna, k tome još iz 1995. godine. I to je ono što me najviše smeta. 1995. godina. wtf  Znate kad je to bilo?? Prije 14 godina, a vrlo lako možemo isčitati iz knjige da je posljednji (najnoviji!!!)  datum koji se spominje siječanj. 1995. Samo da dočaram duh tog vremena. Tada sam imao 6 godina, i bio sam mali kekec. Tony Cetinski je s dvije naušnice, po jednom onom gadnom na svakom uhu, pjevao na Euroviziji 94, iste godine kada je bilo nogometno SP u SAD-u, zadnje za koje sam skupljao sličice i lijepio u onaj album jer je sve bilo jeftino, kad je rat još debelo trajao, i kad smo doma imali stari grundigov tv prijemnik. Eto tako je bilo. I sad mi recite da mi imamo knjigu iz koje učimo o televiziji u svijetu, koja je stara kao i taj grundigov televizor. Koji je bio sx 8200 sglm color, jer se još nije podrazumijevalo da je tv u boji. Bonn je središte savezne vlade u Njemačkoj? Italija ima lire, Njemačka marke, tek što su se spojile Istočna i Zapadna, a hladni rat je tek završio.. Sad sam malo pretjerao. Reći ćete da je knjiga o povijesti televizije, ali u tome i je problem. Nije isključivo o povijesti.  Većim dijelom, ali oprostit ćete - 30-40% teksta za kolokvij govori o “najnovijem stanju” iz kraja 94, i početka 95. I to je ono što me živcira. Bilo bi barem u redu da, kad je već tako, te dijelove knjige ne treba čitati i učiti. Tko zna koliko će još generacija učiti iz te knjige. I ono što me nasmijalo, pa su me ljudi u NSB-u čudno gledali. Završio bi s dva citata. Citat prvi: “Usprkos velikim planovima, većina kućanstava još dugo neće imati opremu za primanje interaktivnih sadržaja i više stotina televizijskih kanala (čitaj - satelitska)”. i citat drugi:”Komercijalnu odašiljačku televiziju mogla bi ozbiljno ugroziti samo dugotrajna recesija ili neki novi medij (čitaj - internet) koji bi uz manje troškove mogao pokriti isti postotak stanovništva kao i Mreže.” Misli se na SAD.  Ma možda je glupo, meni nije. Mislim da se od 95. do danas promijenilo toliko toga da bi samo nabrojati te promjene trebalo 500 strana. Nema veze. Idem si sad malo čitat onaj tekst od DEJVIDA MEK KVINA. Aj pozdrav svima. Nemojte kaj zamjerit..

evo takav smo imali. bio je vrhunac tehnološkog razvitka tih godina

s njim smo zamijenili ovaj tu. nije ni on bio loš. za crtiće i to. da da, to smo ja i moj buraz

Upisi na našem divnom fakultetu

Ovo je tema kojoj, smatram nitko nije posvetio dovoljno pozornosti, no kako sam novi autor na studosferi ispravite me ako griješim. Imam neopisivu potrebu podijeliti s vama svoja NEugodna ikustva s upisom u drugu studijsku godinu na Fakultetu političkih znanosti, smjer novinarstvo.

Mogu shvatiti puno stvari koje se događaju u našoj maloj i mladoj domovini, a koje bi se svakom normalnom čovjeku iz imalo razvijene zemlje učinile u najmanju ruku nenormalne, ali zar nije ponajprije fakultet mjesto gdje se takve stvari ne bi trebale događati, k tome još na Fakultetu političkih znanosti.

Ovo je moja priča.

Upisi za bezuvjetne studente, odnosno one koji su sve položili i prikupili 60 ECTS bodova počeli su 7 dana prije, negoli za ostale studente. Što je sasvim u redu, treba ih nagraditi. Kako ja nisam jedan od tih sretnika (nikako se prof. Kardum i ja nismo mogli složiti oko talijanskog fašizma..) , za mene su, dakle upisi počeli tjedan dana kasnije. Iako su upisi trebali početi u ponedjeljak, odabir izbornih predmeta na studomatu omogućen je tek u ponedjeljak popodne, a bez njega naravno nije moguće upisati višu godinu. “U redu, izgubio sam jedan dan, ali zato ću sutra stati u red 2 sata prije negoli se referada otvori, kako bi bio prvi u redu.” Tako je bilo, točnije sat i pol prije, u 9:00 stupio sam u red za referadu, kao peti čovjek iza vrata. Vrijeme je prolazilo, studenata je bilo sve više i više, i uskoro se prizemlje fakulteta pretvorilo u prostor s malom količinom kisika, i visokom razinom nervoze i živčanoće.. Vrijeme je prolazilo, studenti su ga kratili ispunjavanjem formulara i razgovorima. Došlo je i 10:30, vrijeme kada se referada otvara, no vrata referade i dalje su bila zaključana. Desetak minuta poslije prvi studenti su se probili do referade. Nedugo zatim izašla je zaposlenica referade, plave kovrčave kose, kako bi obavijestila sve one koji nemaju uplatnicu s iznosom školarine, čiji su iznos mogli ustanoviti prije dvije tri minute u podrumu, u informatičkoj prostoriji na web stranici fakultet, kada je referada već primala prve studente za upis, kako mogu ići kući, a podsjećam da su to sve redom bili studenti koji upisuju višu godinu uvjetno i u najvećem broju slučajeva moraju plaćati školarinu. Ako netko nije shvatio, nitko od tih studenata koji su cijelo jutro čekali u redu, nije uopće znao kolika mu je školarina do 10:30, a kamoli da je bio obaviješten da će pri upisima morati platiti školarinu. Još jedna nelogičnost je i ta, da studenti koji su se upisivali bezuvjetno, a također moraju plaćati jedan manji iznos (linearno plaćanje) prošli tjedan kada su bili upisi za te studente školarinu nisu morali plaćati, a i kako bi i mogli kada je rang lista bila gotova tek u utorak, dakle 8 dana nakon što su počeli upisi za njih.

Vratimo se na onaj trenutak, kada je zaposlenica referade izašla iz hrama. U tom sam se trenutku našao licem tik ispred njezinog. Pogledala me na trenutak, kao da sam joj učinio nešto najstrašnije, i počela vikati kako je donešena ta sporna odluka. Upitao sam je da li da se sad okrenem i pođem kući. Ne sjećam se baš njenog odgovora, no i bolje da je tako. Počeo sam se lagano tresti od tog odvratnog osjećaja nepravde i gluposti koji me prožimao. Nakon kratkog savjetovanja s kolegama, odlučili smo ipak ući u referadu i izboriti se za bilo što. Stavio sam dokumentaciju potrebnu za upis na šank u referadi, i rekao kako nemam uplatnicu za školarinu. Na trenutak su me svi blijedo pogledali, a službenica referade kratko odgovorila, ili više pitala : “Vi ne čujete dobro? Svi bez uplatnice mogu kući..” Nemir u meni je sada narastao do te razine, da sam bio sto posto siguran da ne izlazim iz ove referade dok ne postignemo kakav takav kompromis. Nakon kratke prepirke uključila se i gospođa crvene kratke kose (mislim), pretpostavljam glavna odgovorna u toj prostoriji.

Dijalog je tekao otprilike ovako:

zaposlenica referade(zr dalje): “Što vi oćete kolega?”

ja: “Želim upisati drugu godinu!!”

zr: “Imate uplatnicu?”

ja: “Nemam”

zr: ” Onda doviđenja,uplatite pa dođite, nemamo mi vremena za prepiranje s vama kolega. Pijete mi živce, vidite da smo u gužvi…”

ja: “Ali gospođo, pa ja čekam ovdje od 9:00, pa ne možete me sad tek tako staviti pred gotov čin. Kako možete biti tako neodgovorni??!”

zr: “Kolega, vi to meni govorite da sam neodgovorno, ma dajte pa ovo je smiješno. Kolega iziđite van. ”

ja: “Ja ne idem van, pa što Vi mislite da ja nemam živce, da ja nemam život (sada već bijesan) . Pa ovo je sve ludnica, pa tko je tu lud?”

zr: “(kroz smijeh) “Ma kolega znam ja da je ovo ludnica, al šta da vam ja radim sad”

ja: “Ja ne znam. Ja sam svoje napravio. Napravite nešto, pa ne može to tek tako..”

zr: “U redu, stavite kolegine papire sa strane, pa nek sutra dođe preko reda”

(Ovo je tek suština razgovora koji je trajao oko pet minuta. Bilo je tu još svega, ali ovo je nekako najbitnije.)

To sam prihvatio isto kao i moji kolege, koji su se nekolicinu puta također uključili u opću prepirku.

Iako iskusniji nego prije, lakomo sam pomislio da ću sutra platiti školarinu, ući preko reda i završiti agoniju. Kako da ne. Došavši na fakultet,samo što sam želio točno zapisati svotu za školarinu na svoju uplatnicu pročitam obavijest na web stranica da se obustave sve uplate prema fakultetu iz razloga što je lista stavljena jučer - poništena i nova je tek u izradi. Ne moram vam ni pričati o frustracijama koje sam osjećao izgubivši još jedan dan svoga života radi puke formalnosti. Najžalosnije od svega je bilo to da je moj kolega Dino imao još većih problema od mene, s upisom neke zaostale ocijene, a ja zaista nisam bio spreman slušati o njegovim problemima, jer sam ionako razočaran cijelim svijetom. Da li sam kroz tih nekoliko dana izgubio osjećaj suosjećanja. Sasvim sigurno. Nadam se da je sada sve opet sve u redu s mojim suosjećanjem.

Kako sam sreo zaposlenicu referade na hodniku, nakon napornog radnog vremena referade od 2 sata (za vrijeme upisa!!!!), odmah sam je zaskočio. Prepoznala me i rekla da će sve riješiti sutra, i neka dođem u 14h, izvan radnog vremena referade. Tako je i bilo, i nakon tri dana, uspio sam predati sve potrebno za upis na fakultet. Pitam se da li zaista moraš poluditi i vikati na druge da bi radili svoj posao. Da li je to normalno? Ne znam, valjda je. Kod nas..

I tako se formalnost pretvorila u posao koji traje tri dana. Misleć da je svugdje tako, zaista sam se pomno raspitao o  situaciji na drugim fakultetima, i bojim se da upisi na ovaj način ne funkcioniraju nigdje. Osim kod nas.. Možda se varam, ali to i nije bitno. Bitno je to da stvari ne funkcioniraju onako kako treba i da ih treba mijenjati. Ne mogu se samo tako pomiriti s time, i mislim da nitko ne bi trebao, jer na kraju krajeva referada je tamo za NAS,i zbog NAS. Dok neki to ne shvate, na lijep način, ili manje lijep, ne vidim kako ćemo napredovati, kao studenti, kao fakultet, kao ljudi općenito..